ZIMSKI USPON NA ZAVIŽAN
Kao i svake godine pa tako i ove, opet je nakon zimske stanke došao na dnevni red „noćni uspon na Zavižan“. Zima je u tijeku i još nismo zaboravili onaj zimski period kad se temperatura 16 dana nije dizala iznad nule. Promatrajući vremensku prognozu za vikend znali smo da će noć biti vedra i da će biti mjesečina, ali nitko nije očekivao jaku buru i pritom vrlo nisku temperaturu.
Krenuli smo u petak ispred „Lisinskog“ točno u 16:30 h. Za nekih tri sata vožnje došli smo do Oltara i tamo nas dočekali domaćini sišćani u svom domu. Poslužili su nas sa vrućim čajem i zaželili dobrodošlicu. Polagano smo se spremili za noćni uspon. Svatko je navlačio na sebe toplu odjeću i pripremao na hladnoću i jaku buru. U 21:00 h krenuli smo u „avanturu“ sa mjesečevom rasvjetom. Već nakon sat vremena hodanja konačno se pojavio mjesec u svom punom formatu i sjaju. Neki od nas imamo upaljene lampe a neki su ih ugasili da bi uživali u noćnoj rasvjeti Mjeseca. Kao po voznom redu nakon dva sata hodanja došli smo do Babić Siće na pola puta. Nakon predaha nastavili smo avanturu kroz noć. Bura je postajala sve jača i temperatura sve niža pa se pri vrhu počela poigravati našim tijelima bacajući nas sa putanje. Debljina snijega prema vrhu nije zahtjevala upotrebu krplji za hodanje jer se je snijeg pod naletima hladne i jake bure pretvarao u porculansku tvrdoću tako da smo hodali po zaleđenoj kori. Pri blizini doma na Zavižanu bura je dosegla svoju najveću žestinu i gotovo nas rušeći dopratila do doma. Tu noć, saznali smo ujutro od našeg dragog domaćina, bura je žestila do 130 km/h pri temperaturi -10*C. Svih 17 nas je došlo bez greške do doma uz stručno vođenje naših mladih vodiča Vjeke i Luke.
Ujutro malo duže i zasluženo spavanje pa oko 9 h krenuli u raznim pravcima. Mladi se uputili prema Gromovači a mi stariji prema Balinovcu no već u podnožju Balinovca smo odustali od uspona jer je snijeg bio toliko zaleđen da se nismo usudili dalje penjati jer je bilo sklisko a snijeg tvrd poput porculana. Odlučili smo se spustiti do Premužićeve staze i napraviti ipak neku šetnju te nakon tri sata došli do doma. U međuvremenu su stigli iz Oltara i preostalih troje planinara koji su tamo spavali. Odmah smo se prihvatili pripreme graha za ručak-večeru. Trebalo je pripremiti i nasjeckati veliku količinu luka, povrća, špeka i kobasa. I dok smo to napravili u međuvremenu smo malo i zapivali. Pred večer je grah bio poslužen svima u domu. Zaslužene pohvale kuharicama Danici i Jagodi za fini grah.
U tom druženju pridružili su nam se i planinari iz Zadra koji su radili svoju „spizu“ pržili su ribe. Nakon toga nastavili smo uz pjesmu do dugo u noć. I tu još nije bio kraj, jer su još uspjeli napraviti „frite“. Nedjeljno jutro buđenje uz hučenje bure koja opet nije prestala već je pojačala. Dobivamo informaciju od gosp. Ante Vukušića da je bura u pojačanju a temp. -5*C. Počinjemo povratak zamaskirani i zaštićenih lica za neprepoznati, prema Oltarima. Nakon sat i pol dolazimo do Babić Siće, kad tamo, proljeće, bura se stišala i temperatura porasla do podnošljivih 8*C. Tu odmaramo i nakon desetak minuta nastavljamo dalje prema Oltarima. Dolje nas dočekuje naš vozač autobusa i vadi spremljenu pijaču, koja nam je legla nakon dugog hodanja. Nakon okrijepe krećemo dalje prema Krasnom gdje kupimo grupu mladih koji su silazili prema Krasnom. Nastavljamo dalje prema Otočcu i prema Zagrebu. Stižemo u Zagreb oko 19:30 h svi iscrpljeni ali i zadovoljni, jer smo u tri dana boravka na Velebitu prehodali oko 25 km po jako vjetrovitom vremenu i niskoj temperaturi.
Mogu na kraju konstatirati da je već tradicionalni noćni uspon na Zavižan pod stručnim vodstvom dvoje mladih vodiča Vjeke i Luke u potpunosti ispunio zadaću i da je izlet jako dobro funkcionirao u svim segmentima bez greške. Bilo je lijepo vidjeti kako smo mi stariji slušali odluke mladih vodiča i ponašali se onako kako su oni odredili u pojedinim situacijama i da smo poštivali naređeno. Bilo je lijepo vidjeti te mlade ljude koji su pod vodstvom Vjeke i Luke na kraju počistili dom iza svih nas koji smo tu boravili tri dana. Bilo je lijepo vidjeti zadovoljno lice našeg domaćina Ante Vukušića koji nas je ugostio i dočekao sa toplinom svog doma gdje smo se ugrijali nakon višesatnog hodanja po hladnoći i buri. Sudjelovao je sa nama u druženju, šalio se, pričao viceve i doskočice. Bilo je lijepo sa njim biti u društvu.
Što reći nakon svih tih lijepih događanja, nego reći Velebite evo mi ti se vraćamo da bi uživali u tvojoj surovoj ljepoti i izazovima. Treba poštivati pravila prirode i to će se vratiti na bilo koji način u obliku ljepote i uživanja. Možda nismo bili te sreće da napravimo dobru fotku jer je vidljivost bila dosta slaba ali se mora reći da je bilo zadovoljstvo doći po takvom vremenu i doživjeti jednu stvarnost. Možda bi bilo dobro reći i to da iz mog iskustva svaki puta kad sam pohodio izlet na Velebit po lošem vremenu, uvijek ispadne fenomenalno druženje i vrhunac zadovoljstva, zato treba izvući pouku da se nikad nesmije predati i pokleknuti pa odustati od izleta.
Koristim priliku da se zahvalim našim mladim vodičima Vjeki i Luki koji su nas besprijekorno vodili po Velebitu da i po noći znaju kud treba ići. Za svaku pohvalu je fino isprogramiran svaki detalj izleta i da je sve funkcioniralo kako treba i da su vodili računa o svakom pojedincu i imali su obzira i prema planinarima slabije kondicije. Šta reći na kraju nego puno hvala za prekrasan izlet na Velebit. Bilo je puno zabave, pjesme, šale, napornog hodanja, hladnoće i bure, ali sve to nije važno koliko druženje koje nas ispunjava srećom da smo uspjeli napraviti nešto za sebe i svoje zdravlje. Bravo vodiči Vjeko i Luka vodite izlete i ubuduće čekamo Vas.
Branko Divjanović